Poruke su kao muhe. Stižu i smetaju u neželjenom trenutku, upadaju nepozvane. Prekidaju tijek misli, razgovora i dnevnih zbivanja. Zabijaju se u staklo, u ekran mobitela, traže izlaz, okrunjene upornošću koja katkad graniči s napornošću. Zuje, zvrndaju, cvrkuću, cvrče, traže pozornost, traže onaj omraženi "seen".

_{Izvor fotografije: Freepik}

Koliko me puta emoji spasio od neželjenog objašnjavanja...

Jedan mi je prijatelj rekao da ne voli pričati na mobitel, a da bi porukama mogao komunicirati satima. Na moje čuđenje i pitanje zašto, nije znao odgovoriti. Rekao je da naprosto nikada nije volio telefonske razgovore. "No voliš li uopće razgovore", pitam ga na to. "Volim, naravno, ali razgovor u dva oka podrazumijeva cijelu atmosferu, susret, oči u oči. Telefonski razgovor mi ne nudi ništa od toga", kaže. "A poruka ti nudi još manje", cinično nastavljam, no on kaže, "bar mi nudi emojije i gifove. Znaš li koliko me puta emoji spasio od neželjenog objašnjavanja?"

Osobno, nisam neki ljubitelj poruka. Nemam problem s telefonskim razgovorima. Štoviše, kad sam na biciklu, u gužvi, ne mogu uzvraćati proširenim rečenicama nego okrenem broj i riješimo sve u nekoliko minuta. Prvi sam mobitel kupila davne 1997., ljubičastu ciglicu s antenom i AAA baterijama. Poruke su se tada na njemu pisale u dva reda, na narančastom zaslonu, samo štampanim slovima. Bila su to očito neka "glasnija" vremena jer se, prema današnjim standardima, činilo kao da svi međusobno "vičemo" jedni na druge.

Vrijeme kada je pisanje poruke bilo kao da ideš pješice od Zagreba do Pariza

A onda su stigli novi modeli na kojima smo "titrali" jedni drugima misli i emocije. Nezaboravni trenuci kada bi do slova "S" trebao "zatitrati" četiri puta. Kao da ideš pješice od Zagreba do Pariza. Još je bilo gore ako si imao hrvatska slova pa si se borio s "č, ć, ž, š" i "đ". Vrijeme je teklo nešto sporije, pa tada nikome nisu smetali titraji u mikrokozmosima, pisalo se promišljenije, s više uloženog truda. Sjećam se traktata koje sam znala pisati, osobito ono jednom kad sam s dečkom prekinula preko sms poruka. Da, eto, i to se čovjeku dogodi.

_{Izvor fotografije: Freepik}

Razgovarala sam s mlađim bratom pokušavajući dokučiti zašto je millenialsima toliko draži pismeni od usmenog ispita, poruka od poziva. Rekao mi je nešto što mi je isprva zvučalo potpuno paradoksalno, ali zapravo drži vodu. U vrijeme brze komunikacije, brze razmjene ideja i brzog snalaženja, poruka ti nudi mogućnost da odgovoriš "s odgodom". Da smisliš mudar odgovor, šalu, dobar "comeback" i spasiš se od brzanja ili rečenice zbog koje ćeš se crvenjeti. Pogotovo u četiri ujutro, dok pripit šalješ friend request ili iščitavaš prethodnu konverzaciju s nekim, pokušavajući odgonetnuti piše li nešto između redaka, pa slučajno pritisneš i pošalješ neki "khggdf".

Poruka nudi malu vremensku izolaciju. Period hlađenja. I uvijek možeš reći da je nisi vidio, isključiti opciju tog groznog "seena" i dopustiti si da otpuhneš i u miru smisliš odgovor dostojan barem malog Pulitzera. Nešto zbog čega će druga strana uzdahnuti dublje, pomisliti koliko si promućuran i dopustiti si sat, dan, dva, da uzvrati jednakom dubinom.

Pozzz! Včrs?? K!

Da ne zaboravim, posve nova kategorija su stilovi "pismenih sugovornika". Oni koji pišu 28 poruka s jednom riječi (Najgora sorta! "Hej", "Što ima", "Di si", "Ideš van", balončić ispod balončića), onih koji rečenicu započinju malim slovom (!!), onih koji eksploatiraju jezičnu ekonomiju do krajnjih granica i pišu "bezzz", "pozzz", "srsly", "včrs" i sl. Najdraži su mi oni koji u znak potvrde odgovaraju samo slovom "K". Kao, "OK" je predugačko, trebamo to još više skratiti, je li? A ima i onih koji poruku ni ne pogledaju danima – ostave siroticu da stoji u zrakopraznom prostoru, kao neželjeni poklon koji ostaje na dnu ladice ili ormara.

_{Izvor fotografije: Designed by Freepik}

Zbog svega toga, ako moram kategorizirati, odabirem poziv. Još uvijek mi je najdraži, barem za "dž". Iz tona glasa iščitam raspoloženje, trenutak i situaciju. Iz izrečenog iščitam smetam li ili ne, ponudim emociju nepodcrtanu emojijem, čujem pozadinske šumove i stavim rečenicu u pravi kontekst. Razgovor mi je topliji, humaniji, stvarniji. Ne pišem "LOL" uz ozbiljan izraz lica, nego se stvarno nasmijem.

A vi? Što je vama na prvom mjestu? Možda ona snimljena glasovna poruka na Whatsappu, koja odaje da smo prezaposleni da bismo barem i jednim malim emojijem odgovorili nakon sat vremena. Glasovne poruke, vi najgora od sve djece... :)

Stižu mi poruke. Moram odgovoriti. Čitamo se uskoro – xoxo.