Pustolovni dvojac, Boris Veličan i Iva Ćeranić upustili su se u veliku avanturu automobilom oko Crnog mora. Zahvaljujući Meizu PRO 7 pametnom telefonu kojim su uslikane ove fotografije i na kojem je Iva napisala blog za mobis.hr dobili smo sjajan uvid u ovo nevjerojatno putovanje.

Budući da smo moj suputnik Boris i ja već dobrano okružili Crno more i prošli 8 zemalja (Srbiju, Rumunjsku, Moldaviju, Ukrajinu, Rusiju, Gruziju, Azerbejdžan i Armeniju) bio bi red da podjelim s vama neke od specijaliteta koje sam probala na putovanju.

Trenutno se nalazim u Turskoj, točnije u Istanbulu. Dok ovo pišem uživam u turskoj kavi koju sam tek iz drugog pokušaja dobila u svom izvornom obliku.

Naime, kako inače pijem kavu sa mlijekom, naivno misleći da ću dobiti crnu kavu s malom šalicom mlijeka pored, kako sam dobivala u predhodnim zemljama, naručila sam tursku kavu s mlijekom. Konobar je na spomenutu narudžbu bio vidno šokiran i otišao od stola blago vrteći glavom u znaku neodobravanja. Nakon dobrih 20ak minuta čekanja, dobila sam ovo.

Smjesa s desne strane se nalazila u šalici s kavom i nakon što sam ju izvadila van, jer je bilo nemoguće okusiti kavu kroz tako debeo sloj nepoznate tvari, okus preostale kave bio je kiselo-gorak. Konobar je, nakon što je vidio što se događa za našim stolom, dojurio i rekao da nema potrebe da išta vadim i da to točno tako treba biti. Nakon drugog pokušaja pijenja čudnovate kave, uz svu snagu volje da joj osjetilima okusa pristupim otvorenog uma, uzevši da je uzrokom njene neobičnosti zapravo činjenica da se tako to pije u zemlji koja je toliko različita od naše i da ju doživim kao takvu, nije mi uspjelo. Naručila sam normalnu tursku kavu i dobila...

...normalnu tursku kavu.

S obzirom da inače od mesa jedem samo ribu, na putu su mi se u nekim situacijama znali dogoditi slični nesporazumi, koji su proizlazili ili iz neuobičajenosti takve pojave u tim krajevima ili nepoznavanja stranih jezika od strane domaćina. Rumunjska je jedna od tih država... Zapravo sve su, ali počnimo od Rumunjske.

Rumunjska čorba, najfinija čorba koju sam jela na putu.

Moje naručivanje u restoranu se svodilo na to da prstom pokažem sliku čorbe s povrćem i neizvjesnog čekanja, jer sve do trenutka u kojem žlicom nisam probrala sastojke, nisam bila sigurna da u njoj nije zalutao koji komadić govedine...ili piletine, koju usput rečeno u većini zemalja koje smo prošli ne percipiraju kao meso. Kad bi se uspjeli sporazumiti i kada bi shvatili da ne jedem meso, uredno bi mi ponudili piletinu kao zamjenu. U Rumunjskoj smo se zadržali 3-4 dana, i previše s obzirom da mi se svaki obrok u danu sastojao od čorbe i salate.

Dva dana u Moldaviji, točnije u glavnom gradu Kišinjevu, je bio premalo što se tiče gurmanskih užitaka... Na ručku kojeg bih izdvojila, jela sam lososa iz Crnog mora.

Bio je poslužen s umakom od kopra i crvenim kavijarom, koji se inače dobiva od lososa, za razliku od poznatijeg, crnog kavijara, koji se dobiva od ribe jesetre. Kako je Moldavija inače poznata po vinima, vino koje sam tada pila, očekivano, bio je raj za moje nepce, i usuđujem se reći, jedno od najboljih koje sam ikada kušala. Za desert sam naručila tradicionalne Sfintisori pogačice, u kojima je bila zanimljiva kombinacija lješnjaka i meda, a koje sam od pohlepe da ih što prije probam, zaboravila uslikati. Ali da, bile su savršene, kao i sve prethodno na našem stolu...

Blini, palačinke s punjenjem od sira i grožđicama, kojih inače nisam ljubitelj, ali su mi sjele u ovoj kombinaciji. Ove palačinke sam jela u Ukrajini, u restoranu u kojem je sve bilo spremno za bezobrazno prejedanje pa sam srećom mogla malo odmoriti nakon obilnog ručka .

Sladoled, nisam uspila odgonetnuti od čega, ali sviđa mi se pakovanje :)

Boršč- ruska tradicionalna juha od cikle s kiselim vrhnjem, od koje sam se, poput one u Rumunjskoj, u više navrata, najela za cijeli život.

Tradicionalne ruske grickalice, razne vrste sušene ribe, koju inače u dućanima prodaju u rinfuzi, a može se naći čak i na kioscima... Ljudi ju najčešće konzumiraju kao grickalicu uz pivo te kao takva zna biti poslužena u pubovima, umjesto pereca i naše verzije slanih ribica.

Gruzijski khachapuri, meni je, kao najvećem ljubitelju bureka od sira i općenito kombinaciji tijesta i sira bio svojevrstan highlight putovanja. Nacionalno gruzijsko jelo, ima raznih varijanti, ovisno o regiji.

Najveći pokazatelj popularnosti khachapurija u Gruziji je činjenica da Gruzijci trošak života u pojedinim djelovima Gruzije izražavaju u Khachapuri indexu, odnosno prosječnoj cijeni namirnica koje su potrebne da bi se za napravio jedan Khachapuri.

Odmah nakon Khachapurija, na drugo mjesto mojih gastronomskih otkrića s putovanja zauzima Lobio. Također Gruzijski specijalitet, napravljen od graha i raznih začina, obično se jede s toplim kukuruznim kruhom i ukiseljenim povrćem.

Kava i gruzijski slatkiši od meda i oraha, bili su moj način za završiti skoro svaki obrok u toj zemlji.

Plov, najneobičnije jelo koje sam imala prilike probati u Azerbejdžanu. Riža i sušeno voće, kombinacija slano-slatkih okusa te raznih začina, popraćena tradicionalnim čajem, koji se inače pije u svakoj prilici i u svako doba dana, bila je u najmanju ruku zanimljiva.

Svima “omiljeni“ prizor slikanja hrane u restoranu.

Štand voća i povrća negdje u unutrašnjosti Azerbejdžana.

I štand, također u Azerbejdžanu, na kojem sam kupila kuhani kukuruz nakon kojeg mi se onaj zagrebački neće više činiti kao tako velika poslastica.

Armensko glavno jelo od nama uobičajenih namirnica (sir, patlidžan, paprika, rajčica) i neobične dekoracije.

Današnji doručak u Turskoj, zdravlje na tanjuru! :)

Tu smo tek jedan dan, pa s nestrpljenjem očekujem turske kulinarske delicije narednih dana, ujedno i posljednjih dana ovog putovanja.

Inače nisam baš vješta u fotografiranju hrane, teško mi je odrediti pravi kadar i staviti fokus na predmete koje želim istaknuti. Također ne pomaže niti vremenski pritisak jer teško je gladan hvatati pravi kadar dok se jelo hladi. U toj problematici mi pomaže mobitel Meizu PRO 7, koji mi sa svojom dvostrukom kamerom olakšava stvar efektom dubine i zamagljene pozadine, stavljajući tako u fokus predmete na kojima je naglasak te na taj način mojem amaterizmu u fotkanju hrane daje određenu notu profesionalizma.

Kupi Meizu PRO 7 danas!