Koliko smo prisutni u momentu?

Koliko često dišemo duboko, svjesni trenutka u kojem se nalazimo i svijeta koji nas okružuje? I koliko često možemo reći da smo ovdje, tu i sada, uzemljeni?

Ne mislim da na ovakva pitanja mogu odgovoriti samo "produhovljeni" ljudi. Svakodnevica nas zna pomesti u vihor "onoga što slijedi" ali i "onoga što je bilo", bez pardona. Uhvatimo se kako razmišljamo što smo mogli drukčije reći i učiniti i gdje se vidimo za pet godina. Lijepo je biti analitičan i razmišljati o širem kontekstu, ali nedostaje mi pitanje – gdje smo sada?

Kao da sam na autopilotu...

Prije nekoliko tjedana, probudila sam se i izašla na balkon. Hladnoća jutra me prenula – osjetila sam kao da mi je netko maknuo koprenu s očiju. Kao da već tjednima, mjesecima, nisam bila "tu", a onda sam se probudila iznutra. Neobjašnjivo. Vježbam, dišem, promišljam. A opet, često kao da nisam tu. Kao da sam na autopilotu.

...koliko smo zaista prisutni dok multitaskamo?

Multitaskamo. Pogotovo žene. Navodno je to jedna od naših prednosti – mogućnost da u svakom momentu možemo raditi barem tri stvari istovremeno i to s jednakom uspješnošću. I na općenitoj razini, slažem se – zaista smo čudesne u toj svojoj polivalentnosti. Ali ono što me muči jest – koliko smo zaista prisutni dok multitaskamo.

Auto kao pokretni ured

Nebrojeno puta sjela sam za volan kad bi zatulio mobitel. Naravno, javljam se, jer posao ne čeka. I kvragu, kršim zakon, ali mora da je poziv toliko hitan da se naravno – javim. Nisam bila ljubitelj hands freea, jer dok spojiš žicu, već si mogao biti tri semafora dalje, s mobitelom u ruci... Svaka sekunda je bitna, zar ne? Mislim da nisam ni shvaćala koliko je to glupo i opasno.

Znam da je za većinu nas premalo sati u danu za sve što bismo htjeli učiniti. I zato, između ostalog, vodimo telefonske razgovore u autu kao da nam je to pokretni ured. Na stražnjem sjedištu je carstvo nereda, papira, vrećica iz pekare i praznih plastičnih boca (sredit ćemo to prvom prilikom, obećavamo si!), a za volanom – ured za van. I kad vidimo policajca na nekom raskrižju, spuštamo mobitel u nadi da nas nije primijetio, a onda opet nastavljamo razgovor. Hajde, ne lažimo si, svi to radimo.

Što može biti toliko hitno da se baš uvijek moramo javiti na poziv?

I ne bi tu bilo previše grijeha da nam se ne događa nešto što je mnogo opasnije od činjenice da vozimo jednom rukom. Jednostavno – nismo prisutni. Nismo ovdje. Na autopilotu smo. A u prometu je to vrlo opasna kategorija jer ne sudjelujemo u vožnji sa stopostotnom prisutnošću nego smo "negdje drugdje". Negdje između "što sam trebala napraviti" ili "što ću tek napraviti". I najmanje od svega sam tu i sada. A upravo je to najopasnije, za promet i za nas osobno.

Što može biti toliko hitno da se baš uvijek moramo javiti na poziv? Budimo realni, u većini situacija te razgovore u vožnji mogli smo obaviti i u parkiranom autu ili kasnije, negdje podalje od prometnica. Ali u tom stanju frenetičnog stresa, mislimo da će baš taj jedan poziv promijeniti svijet ili ga spasiti. A neće. Nikamo nam se ne bi trebalo toliko žuriti da ugrožavamo i sebe i druge.

Sve što je potrebno jest jedna sekunda. Jedan moment neprisutnosti u "tu i sada", ali i jedna kratka odluka da su naše vrijeme i naš život previše dragocjeni da bismo ih prepustili jednom pozivu koji je, u većoj slici, posve nebitan. Neka zvoni, da ne bi odzvonilo.

_{Designed by Freepik}

Budimo tu, budimo prisutni u životu, jer imamo samo jedan.

Ne pričajmo na mobitel za volanom. Kvragu i lajkanje i smsovi i messenger. Budimo tu, budimo prisutni u životu, jer imamo samo jedan. Ništa nije važnije niti vrednije od nas samih i naše dobrobiti. "Žuri polako", kaže jedna poslovica... I upravo je tako. Umjesto da ganjamo neke budućnosti ili kontempliramo nad prošlošću, dišimo u sadašnjem momentu sa širom otvorenim osjetilima. Stanimo negdje sa strane ceste i javimo se na propuštene pozive. Zato ta opcija i postoji. Ili upalimo automatsku sekretaricu pa neka ona radi za nas. Ako ništa, tada ćemo imati ispravan dojam da je auto zaista "ured za van".

Remi

Mirela Priselac Remi naša je poznata vokalistica i MC uspješne grupe Elemental, tekstopisac, kompozitor, ali i prevoditeljica engleskog i španjolskog. Britka i sa stavom već godinama žari i pali domaćom glazbenom scenom, a grupa je nanizala velik broj hitova. Ponosni smo da se za mobis.hr dotakla iznimno važne teme odgovornog korištenja pametnih telefona i mobitela za vrijeme vožnje! Zapamtite! Volimo što koristite svoj mobitel. Osim u autu. Odložite ga sa strane.

_{Photo credits: Maja Bota i Remi Instagram profil}